Na ovim našim prostorima preventivna zdravstvena djelatnost ima dugu tradiciju. Možemo reći da su službeni počeci epidemiologije u davnoj 1728. godini kada je kralj Karlo III donio patent u kojem se kaže:„Nasuprot  turskim područjima treba se zbog neposredne opasnosti od zaraznih bolesti urediti stalna protuobrana podešena prema okolnostima“.
Tom godinom označavamo početak sanitarnog kordona Vojne krajine koji predstavlja princip zaštite od infekta kopno-kopno.

Postupci i mjere zaštite putnika u sanitarnom kordonu obuhvaćali su:

  • identifikaciju osoba tj. svaki putnik iz zaraženog područja mora imati „zdravstveni pašuš„
  • izjavu o boravku u zaraženim krajevima radi stavljanja pod nadzor
  • razdvajanje ljudi i njihovog tereta u slučaju sumnje na kužni infekt
  • provjera inficiranosti tereta i dezinfekcija tereta

Da je sanitarni kordon predstavljao izuzetno važnu protuepidemijsku mjeru govori i zakon o medicinskoj zaštiti „Generale Normativum sanitatis“ iz 1770.g. donesen za vladavine Marije Terezije čiji je veći dio posvećen sanitarnom kordonu u Vojnoj krajini.

Područje Sisačko-moslavačke županije posebno prostor uz rijeke kao i prostor Lonjskog polja poplavno je područje i tu se stanovništvo desetljećima borilo sa zaraznim bolestima koje se prenose zagađenom vodom:žutica, dizenterija, dječja paraliza, trbušni tifus ali i malarijom jer su poplavna područja bila staništa komaraca.

Osim crijevnih zaraznih bolesti i malarije našim krajevima su harale i bolesti koje se prenose kapljičnim putem: difterija, tuberkuloza, šarlah,  meningitis...
Uz niski higijenski standard, pomanjkanje pitke vode i slabe mogućnosti liječenja, zarazne bolesti su u prošlosti predstavljale ogroman problem, kako zbog velikog broja oboljelih u pojedinim epidemijama tako i kao vodeći uzrok smrti.
Treba napomenuti i da su  tijekom godina bilježene i  zoonoze: tularemija, Q groznica, psitakoza, leptospiroze i dr., te da je rabijes divljih životinja (prvenstveno lisica, vuk i dr.) uvijek predstavljao prijetnju za domaće životinje i ljude te je stoga  posebno važan rad antirabičnih ambulanti.

Poslije II svjetskog rata u Sisku se osniva Higijensko-epidemiološka stanica koja djeluje na području grada i kotara Sisak u kojoj  od 1947.g. radi dr Milan Ključec.

Higijensko-epidemiološka stanica  bavila se provođenjem obveznih cijepljenja, izolacijom kod pojave zaraznih bolesti, zdravstvenim odgojem i mjerama dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije.

1952.g. osniva se Kotarski higijenski zavod sa dr Josipom Fabetom kao ravnateljem, te je tada radila i dr Bojana Milković.

Zavod nastavlja rad na zdravstvenom odgoju stanovništva, kontroli ispravnosti vode za piće i hrane, provođenju cijepljenja protiv tifusa i paratifusa,a provode se i sistematski pregledi djece, žena i pojedinih ugroženih kategorija radnika.

Od 1962.g. sve zdravstvene ustanove s područja grada Siska spajaju se u jednu ustanovu Medicinski centar Sisak u sklopu kojeg se nalazi i Higijensko-epidemiološka služba.
U toj službi radili su slijedeći liječnici dr Adela Curić, dr Julije Janković, dr Boris Flajsig, dr Juraj Kolić. 

U  Službu  za epidemiologiju je došla  1988.g. dr. Svjetlana Ančić-Birač, 1991.g.dr Sonja Pajtlar-Gaćeša te  1996. dr Marija Starčević.
Na moslavačkom području u Domu zdravlja Kutina dugogodišnji epidemiolog  bio je dr Petar Konjević.
U Medicinskom centru Petrinja u Službi za epidemiologiju od 1986.do 1993.radio je dr Inoslav Brkić. Zbog prognanstva iz Petrinje radio je od 1993.- 1996. u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba.

Tijekom Domovinskog rata  djelatnici Službe za epidemiologiju  kontinuirano su  pružali  zdravstvenu skrb stanovništvu, prognanicima  i  izbjeglicama  koji su boravili na slobodnom dijelu Županije, vršili nadzor  i  provodili preventivne i  protuepidemijske mjere protiv zaraznih  bolesti, provodili potrebna  cijepljenja, nadzirali zdravstvenu ispravnost vode za piće u javnim vodoopskrbnim objektima na terenu  (posebno individualnim i javnim bunarima) i dr. te kroz cijelo to vrijeme nije bilo značajnih pojavnosti zaraznih bolesti koje bi ugrozili zdravlje stanovništva na našoj Županiji.
Dr Kolić bio je i prvi ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo koji je osnovan 1994.godine i sadržavao je Službu za epidemiologiju, Službu za humanu mikrobiologiju te Službu za zdravstvenu kologiju.Nešto kasnije je u sastav Zavoda ušla i Služba za školsku medicinu.

1997. u Zavod dolazi raditi dr Inoslav Brkić koji je bio i ravnatelj od 2003.-2007.g. v.d. ravnateljica 2008.g. bila je Mirela Komljenović dipl.oecc.

Od 2009.g ravnateljica Zavoda je dr Svjetlana Ančić-Birač.

Od novih epidemiologa u Službu za epidemiologiju  su  došli 2004.g. dr Alba- Maria Dalbello Tir  i dr Nikica Lukarić.

Vrijeme poslije Domovinskog rata obilježile su  prijetnje  novih  zaraznih  bolesti (SARS, ptičja gripa, nova gripa H1N1), te je angažman djelatnika Službe za epidemiologiju nastavljen jednakim intenzitetom. Stalan  epidemiološki nadzor nad kretanjem zaraznih bolesti i rad na suzbijanju uzročnika zaraznih bolesti, organizacija i pripravnost Službe garancija su da  se već  pri pojavi sumnje na pojavu zarazne bolesti reagira  odmah.

Izrada: BIT centar d.o.o.